"Tri tjedna kasnije" počinje tamo gdje simbolički zapravo završava: "Bijelo se pere na devedeset" je pravi vrtuljak emocija

"Tri tjedna kasnije" film je redatelja Miroslava Terzića koji je scenarij napisao uz Vladimira Arsenijevića i Bojana Vuletića. Film o vršnjačkom nasilju i zlostavljanju počinje tamo gdje simbolički zapravo završava – pred zgradom u plamenu što jedan mladić nijemo promatra. Film ima odlično napisane dijaloge poput onog kada profesor kaže učeniku "Trebamo se držati zajedno" i dobiva logičan odgovor "Zašto?" Na puno pitanja koja ovaj film postavlja odgovori neće stići, a ako se to jednom i dogodi bit će prekasno, jer svijet Terzićevog i Arsenijevićevog filma nije izmišljen, nije negdje drugdje, on je stvaran i tu je. I nije od jučer, štogod netko mislio. Dok inače sjajni "Oče naš" koji je par dana prije prikazan u Areni ima određeno razrješenje, nešto što bi se moglo nazvati poetskom pravdom, ovdje toga nema. Osim ako je ta pravda u onoj šibici i plinu koji dodatno omamljujuje već ionako odavno uspavanu i pijanu savjest nakon velike fešte. "Tri tjedna kasnije" nije čak niti upozorenje, već tihi jecaj nakon kapitulacije jednog sustava vrijednosti koji zapravo nikada nije niti izgrađen. Kao što mi je u jednom intervjuu davno rekao jedan poznati sociolog "Rat (protiv nasilja) je izgubljen, sada možemo samo ublažavati štetu". Iskreno, nadao sam…